Novosti

Tridesetjednogodišnjoj Anji Rendulić ideja i ambicija joj zasigurno ne nedostaje. Radi kao asistent u nastavi već 10 godina, studentica je 3. godine defektologije, a uz to se dodatno educira o Montessori pristupu za djecu. Kao da sve to nije dovoljno, Anja je otvorila i Aulu – centar za pomoć u učenju kroz koji se bavi edukacijsko rehabilitacijskim radom.

U svijet poduzetništva ušla sam zbog svoje želje za većim projektima, većom slobodom te mogućnostima koje školski sustav ne dopušta. Srećom, svakim danom imam sve više djece u centru – učenici iz škole me prate i u centar!”.

U svojoj Auli nudi niz usluga – od rada s predškolarcima, djecom iz autističnog spektra, do instrukcija iz engleskog jezika, edukativnih radionica, kao i savjetovanja roditelja te pružanja pomoći u učenju općenito:

Otvorila sam Aulu nadajući se spasiti sve roditelje i dječicu koja muku muče sa zadaćama, engleskim, učenjem, čitanjem i pisanjem. Aula nije samo prostor gdje djeca dolaze raditi i učiti, nego mjesto gdje smo podrška cijeloj obitelji!”

Pri otvaranju centra, Anja je koristila potporu za samozapošljavanje u iznosu od 55.000 kn što joj je pomoglo da kupi svu potrebnu opremu te da uđe u ovaj projekt bez duga. Osim institucijske, tu je bila i obiteljska podrška:

Uz potporu za samozapošljavanje, uvelike mi je pomogao i brat kojem sam neizmjerno zahvalna što mi je omogućio vlastiti posao bez ulazaka u kredit. Danas je to luksuz!”.

Otvaranje i poslovanje putem vlastitog centra uz redovni rad iziskuje puno energije što svjedoči Anjin tipičan radni dan koji bi, još do nedavno, izgledao ovako:

Dižem se u 6:00, kuham kavu te sjedam za računalo kako bih pregledala raspored i e-mailove te se pripremam za dan koji slijedi. Spremam se i odlazim u školu gdje radim s autističnom djevojčicom koju smo integrirali u redovni sustav. U 13 sati odlazim na ručak, a od 14 sati krećem s Aulom. Svakih sat vremena dođe jedno ili više djece na ugovoreni termin te tako radim do 20 sati. Od 20 do 21 sat radim računovodstvo i slažem raspored za drugi dan. Od 22 sati ležim onesviještena u krevetu i čekam naredni dan!”.

U međuvremenu je pandemija koronavirusa stigla i na naša područja, a škole su se, kao i poduzetnici, brzo trebali prilagoditi online načinu rada. Anja je tu promptno reagirala te je odmah uvela edukacije i instrukcije putem Skype-a te ostalih online alata.

Nekolicina roditelja i djece žele i rade sa mnom online, no nažalost mnoga djeca, na primjer ona s grafomotoričkim oštećenjima, ne mogu koristiti taj način rada.

Ovaj način rada daje najbolje rezultate kod pomoći u učenju, ali s obzirom na situaciju mnogi roditelji uskoro više neće biti u mogućnosti financirati svojoj djeci takav oblik podrške. Oni pak, koji su pristali, su oduševljeni!”,

govori Anja. Unatoč svom trudu i radu, pad prometa je osjetan, stoga planira aplicirati na Potporu za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenima koronavirusom kako bi lakše prebrodila ovu krizu. Osim toga, uskoro stižu i ljetni mjeseci što ionako stavlja njen posao u “mirovanje”.

Ipak, naglašava, uvijek će biti na raspolaganju djeci dokle god za tim postoji potreba. Djeca i roditelji je mogu dobiti u bilo koje doba dana i noći, osobito u vidu pružanja osjećaja stabilnosti u ova neizvjesna vremena:

Djeca me znaju nazvati i pričati sa mnom 5 minuta čisto da osjete taj ritam koji smo nekada imali. Ima ta jedna veza koja se sklopi između mene i djeteta – u trenutku kada nitko u njega ne vjeruje i kada mu je sve teško, pokažem mu kako pronaći i koristiti alate koje već ima na raspolaganju. S vremenom dijete počinje ostvarivati rezultate te mu se vraća samopouzdanje!”

Ova situacija dokazuje ono što u svom srcu zna svaki poduzetnik – s obzirom na sve mogućnosti, ali i nepredviđene okolnosti, poduzetništvo je istovremeno i izvrsno i zastrašujuće:

Poduzetničko iskustvo bih opisala kao istovremeno izvrsno i grozno. Izvrsno jer imaš slobodu, sam stvaraš sve – od rasporeda, dinamike komunikacije, pa do plaće, a grozno iz svih tih istih razloga. Primoran si svaki dan gurati više i dati najbolje od sebe – nema umora, nema bolovanja. Velika odgovornost je upravo na tebi, a ja sam perfekcionist što mi dodatno otežava posao jer sam sama sebi najveći kritičar.

Posla je puno, ali sam svaki dan na kraju dana umorna i sretna. Osjećam da radim razliku. Nije ni lako, ni jednostavno. Milijun je pitanja i odgovora, ali veliki trud se na kraju stvarno isplati. Moj posao je moja velika ljubav, a moj svaki učenik ili učenica je kao moje dijete. Svaka mama koja plače jer joj dijete s disleksijom na kraju školske godine ima odličan iz povijesti mi ostavlja osjećaj koji se jednostavno ne može opisati!”.

Anji i cijelom edukacijskom sustavu želimo što bržu prilagodbu na postojeću situaciju, a sigurni smo da će njen rad, bio on online ili offline, i dalje mamiti suze radosnice na ljudska lica.

Foto: Anja Rendulić privatna arhiva