Novosti

Nedavno je Aleksandar Grozdanić sudjelovao u projektu „World Cities“ povodom kojeg je s zagrebačkom delegacijom posjetio Indonezijske gradove Makassar i Semarang radi razmjene iskustava. Tjedan dana nakon povratka, popričali smo s Aleksandrom o dojmovima.

O kakvoj vrsti projekta je riječ i na koji način Plavi ured i Razvojna agencija Zagreb sudjeluju u njemu?

World Cities je europski projekt kojeg provodi DG REGIO (Glavna uprava za regionalnu i urbanu politiku pri Europskoj komisiji). Cilj projekta je povezati europske gradove s gradovima na drugim kontinentima da bi se mogli upoznati s dobrim praksama i iskustvima u područjima upravljanja gradovima, urbanom planiranju i razvoju te tzv. Smart City rješenjima.

Projekt, u ovakvom obliku, započinje 2015. godine, a odvija se u dvogodišnjim ciklusima. U razdoblju 2017.-2018., grad Zagreb i španjolski grad Sevilla povezat će se s dva indonezijska grada Makassarom i Semarangom te će se kroz posjete i studijska putovanja istražiti mogućnosti za suradnju u rješavanju nekih zajedničkih problema. Kroz tu suradnju trebale bi se, posljedično, ojačati i gospodarske veze te potaknuti suradnja naših poduzetnika.

Zagrebačku delegaciju, u prvom posjetu indonezijskim gradovima partnerima, činile su uz mene i predstavnice Gradskog ureda za gospodarstvo, Ureda za strategijsko planiranje te Ureda za programe i projekte Europske unije. Naš je zadatak bio predstaviti način na koji Grad Zagreb planira i implementira Smart City rješenja vezana uz upravljanje gradom, uz pružanje usluga i informacija građanima te opisati poduzetničku infrastrukturu odnosno poduzetnički eko sustav koji u gradu Zagrebu postoji.

S druge strane, upoznati smo s nekim rješenjima koje su razvili i implementirali naši domaćini. Uzvratni posjet indonezijske delegacije očekujemo tijekom jeseni ove godine.

Koji su tvoji dojmovi o Indoneziji i tamošnjem stanovništvu? Postoje li značajne razlike u tamošnjem načinu života naspram života u Zagrebu?

Teško je izvlačiti generalne zaključke o nekoj zemlji nakon jednog posjeta, no ono što smo uspjeli vidjeti i doživjeti je bilo fascinantno. Manje-više sve je drugačije – od klime, prometa, hrane, arhitekture… Indonezija je najveća otočna zemlja na svijetu s oko 17.500 otoka, preko 750 etničkih grupa i četiri glavne vjerske skupine. U takvoj je sredini nužna tolerancija i uvažavanje različitosti i to se osjeti na svakom koraku. Ljudi su vrlo ljubazni i otvoreni prema strancima, ali i očekuju da se gosti prema njima odnose na taj način.

Glavni grad, Jakarta, službeno ima preko 10 milijuna stanovnika, a sa širim urbanim područjem procijenjen broj je 30 milijuna. Upravljanje takvim megalopolisom je vrlo složen posao, a promet je, za naše pojmove, kaotičan. Ulice su pune vozila i motocikala gotovo svih 24 sata dnevno.

Primjetne su i velike razlike u razvijenosti pojedinih dijelova grada – odmah do gradske četvrti koja je puna modernih nebodera, poslovnih zgrada i hotela najviših kategorija nalaze se četvrti sa siromašnom populacijom gdje su uvjeti za život jako loši.

Kakva je poduzetnička infrastruktura u Indoneziji? Postoje li stvari na koje bismo se mogli ugledati?

Glede razvijenosti poduzetničke infrastrukture, vjerujem da smo dalje odmakli. Osim gospodarske komore, domaćini u Makassaru i Semarangu nisu spominjali ostale oblike potpornih institucija, pa to može biti jedno od područja gdje možemo surađivati. To će područje svakako biti predloženo Indonežanima kad dođu u posjet Zagrebu.

Primjer dobre prakse u upravljanju gradom vidjeli smo u gradu Makassaru, u njihovoj tzv. kriznoj sobi. To je prostor iz kojeg nadziru i upravljaju funkcioniranjem grada u nekoliko segmenata. Osim više stotina uličnih kamera kojima nadziru i upravljaju prometom, uspjeli su na jednom mjestu integrirati sve informacijske sustave većine gradskih službi i institucija.

Tako na primjer u realnom vremenu prate potrošnju lijekova u gradskim bolnicama pa, ako primijete da se u jednom danu potrošnja antibiotika povećala iznad uobičajene razine, to može biti znak dolazeće epidemije pa tako mogu reagirati u realnom vremenu.

Koja ti se uspomena iz ovog posjeta najviše urezala u pamćenje?

Jedan od projekata na koje su u Jakarti i Makassaru ponosni je revitalizacija i obnova najsiromašnijih dijelova grada. U Makassaru su odabrali oko 800 takvih malih naselja ili par ulica (koje zovu „lorong“) te uz pomoć sponzora obnovili fasade, obojali pločnike, organizirali prikupljanje i prodaju otpada, pomogli u otvaranju obrtničkih radionica za lokalne stanovnike, organizirali male zajedničke vrtove za uzgoj i prodaju sadnica (najčešće čili paprika koje su tražene i skupe)… Dakle, s minimalnim ulaganjima uspjeli su značajno popraviti kvalitetu života lokalnog stanovništva.

Koje si zaključke izvukao iz ovog putovanja?

Ovaj projekt mi je dao priliku da posjetim dio svijeta koji, vjerojatno, nikad ne bih posjetio. Upoznao sam, premda djelomično, ljude i kulturu koji su za naše pojmove egzotični. Uz tu osobnu korist, vjerujem da ćemo kroz dvije godine trajanja projekta pronaći elemente za suradnju s indonezijskim gradovima. Jedan od zaključaka mogao bi biti da bez obzira na geografsku udaljenost i brojne različitosti koje dijele naše gradove, sigurno postoje i zajedničke točke kroz koje zajedno možemo doprinijeti boljem funkcioniranju naših sredina.